Duhovno-pastoralna formacija u “Pontificium Collegium Germanicum et Hungaricum” može se podijeliti prema temama, vremenima i mjestima. U konkretnoj stvarnosti ta se područja slobodno krizaju i stoga se ne mogu jasno odvojiti jedno od drugoga. Posebnu pažnju zahtjeva činjenica da kolegij ne odgovora za svečenicku formaciju jedne određene biskupije već u njemu žive bogoslovi iz desetak zemalja, tj. 45 europskih biskupija. Prema tome, kao baza i vodeca misao formacije i zajedničkog života u kolegiju stoji Ordo Pontificii Collegii Germanici et Hungarici kojeg su odobrili patri generali Isusovačkog reda i kojeg je dozvolila katoličko formacijsko tijelo.

Teme

Glavni naglasak formacije u “Pontificium Collegium Germanicum et Hungaricum” je konkretan život u jednoj kolegijskoj zajednici koja se sastoji od isusovaca, studenata i casnih sestara, a koji dolaze iz razlicitih zemalja srednje i jugoistocne Europe. Da takav zajednicki život dobro funkcionira u svakodnevnici, ne podrazumijeva se nego je dar i zadaca istovremeno.

Drugi naglasak stavljen je na duhovno formiranje prožeto Ignacijevim duhom. Duhovni život pojedinaca, ali i cjelokupne zajednice prožet je duhom sv. Ignacija iz Loyole, njegovim duhovnim vježbama i, od njega prakticiranim, razlucivanjem duhova (usp. 1 Sol 5, 21). Kako bi se ignacijanski duh objekivno (izvana) osigurao, vodstvo kolegija povjereno je Družbi isusovcima. Kako bi se isto osiguralo subjektivno (iznutra), svi germanicari svake godine obavljaju ignacijanske duhovne vježbe.

Od duhovnog života ne treba se dijeliti niti treci naglasak, znanstvena formacija. Ona se obavlja u pravilu na papinskim sveucilištima koja su takoder povjerena isusovcima i koja takoder zajedno sa znanstvenošcu žele prenijeti i duh sv. Ignacija iz Loyole, kako se nositi sa znanošcu, zašto znanost koristi i kome treba služiti.

Cetvrti naglasak formacije proizlazi, na kraju, iz cinjenica da se formacija odvija u Rimu: pri tome Rim nije zanimljiv samo kao centar Rimske-katolicke Crkve vec i zbog važnosti i uloge koju Rim ima u povijesti Europe i svijeta te i dan danas cuva neprocjenjiva kulturna dobra covjecanstva.

Vremena

Za vrijeme osnovnog studija (tj. za vrijeme 1. ciklusa filozofije i 1. ciklusa teologije) studenti trebaju steci iskustvo iz 3 praktikuma: župa, služenje i posao, škola (kateheza za djecu i odrasle) te rad s mladima i odraslima. Isto tako, za vrijeme osnovnog studija kandidati za svecenicki red u tom ce razdoblju biti primjeni medu kandidate za svecenike svojih biskupija kao i službe lektora i akolita.

Kroz studentsku godinu akademski program obogacuju i pastoralni tecajevi s vježbama. Održavaju se tecajevi homiletike, liturgike, pitanja iz pastorala sakramenata, ispovjedna pitanja, uvodi u liturgijsku službu dakona i svecenika kao i raspravljanja o propovijedima.

Nakon završetka akademskog stupnja bakalerijata teologije, studenti u pravilu idu na pastoralnu odnosno dakonsku godinu u vlastite biskupije i u tom razdoblju obavlja se i dakonsko redenje. Svecenicko redenje je u pravilu u Rimu i to za vrijeme takozvanog formacijskog studija (licencijat).

Mjesta

Formacija germanicara odvija se u kolegiju, u Rimu, u Italiji i u biskupijama porijekla.

Osim obaveznih ili ponudenih dogadaja u kuci, svatko ima mogucnost sakupljati pastoralna iskustva u jednoj rimskoj župi, u socijalnom angažmanu u vjecnom gradu ili u nekom drugom kontekstu.

U vremenu kad nema predavanja, posebno nakon primanja svecenicko reda, za vrijeme uskrsnih rana, studenti mogu biti dušobrižnicki djelotvorni u talijanskim župama i izvan Rima.

Konacno, nije samo moguce nego i poželjno da se studenti sami u svojim biskupijama aktiviraju u praktikumu, posebno za vrijeme pastoralne/dakonske godine, kako bi upoznali dio Crkve za ciju službu se pripremaju.